Hommage
ESTETIKA LIRSKIH ZLATOTKANICA
-povodom stogodišnjice rođenja Nasihe Kapidžić- Hadžić-
Prilikom raznim književnih povoda, upoznao sam niz uglednnih
književnika/ica. Među onima koji su emanirali fluide svojih rukopisa, bila je i
Nasiha Kapdžić Hadžić. Njene kretnje, riječi, stvarale su aure blagosti, nježnosti,
odisale toplinom uporedivom sa majčinkom brižnošću.
Prvi put smo se susreli u IP „Veselin Masleša“ u kojem je uređivala jednu od
najznačajnijih edicija u eks-Jugoslaviji, „Lastavicu“. Usudio sam se da ponudim
knjigu stihova. Mlađe kolege su mi rekle da Nasiha prati i tekuću produkciju u
novinama namijenjenim djeci, kada su se one čitale ne zbog postera ili enigmatike,
nego zbog književnih tekstova. Poznavala me je prije nego smo se upoznali.
-Hvala što ste mi posvetili pjesmu – rekoh poslije protokola.
-???
– Ja sam bio onaj putnik koji je poželio da voz stane.
-Sigurno si od novca za kartu kupio sladoled …bolje i to , nego da si zaplesao sa
ovcom.
Razlike , one generacijske, one između i tada najznačajnije poetske pojave u našoj
dječijoj književnosti i mene početnika, nestajale su u Nasihinom prisnom
ophođenju prema drugima. Budila je želju da ispovijedate svoje najskrivenije
strepnje i ambicije, sigurni da ćete biti shvaćeni, ohrabreni, ako treba
posavjetovani, i da će sve ostati među vama.
„RIJEČI SU MOSTOVI“
H.L.Borhes je na jednoj od bjelosvj etskih katedri, obraćajući se studentima,
izjavio:“Pamtimo stihove, ne pamtimo pjesme niti pjesnike“. Pamtio sam Nasihine
pjesme, jer se i meni događalo, kao i mnogim drugima, tzv „deja vu“, kao da sam
te pjesme već čitao, satkane u biserima tradicije,u blagosti mirisa proljeća koje je
razbeharala, kao da je svijet čekao da se uvjeri da ima bića i odnosa koji ga boje u
plavo, (najdraža Nasihina boja) kao da završni udarac kujundžijinog čekića
utiskuje dio naše osobnosti u harmoniji između ptice u satu i odjeka naših koraka.
———————– Page 2———————–
-2-
Nasihana poetika u svemu što je podstaklo i dotaklo njen rukopis, nalazi osmijeh,
ushićenost, prisnost
U Mostaru je krajem osamdesetih prošlog stoljeća, održan književni skup, na
kojem su bili i Nasiha Kapidžić- Hadžić. Branko Ćopić, Grozdana Olujič, Skender
Kulenović, Velimir milošević i drugi. Sjedjeli su u jednoj od bašči blizu Starog
mosta. Po strani od „klasika“ bili su mlađi pisci. Pokojni Alija Dubočanin i ja,
iscenirali smo prepirku: čiji pogled ljepše skače u Neretvu. Poslije niza
nećkanja,ustručavanja, osmjelismo zamoliti Nasihu da prošetamo do Starog mosta
pa neka nam presudi čiji pogled ljepše skače u Neretvu.
-I ovo mi je nešto. Hajde ti Mimare Hajrudine sagradi most kojeg će slaviti vrabci,
kojem će pjevati bijeli bagremovi, iznad kojeg će se okupljati svici a ispod pjevati
duet cvrčaka –šalio se Alija.
-Riječi su najvažniji mostovi – govorila je Nasiha.- I najobičniji pozdrav sadrži bit
ličnosti onog ko pozdravlja, način kako pozdravlja, intonacija glasa kao i bit onog
koji otpozdravlja.
NASIHINE RUŽE
Zahvaljujući trudu Nasihine sestre Sabihe i njihovog brata, rodna kuća
književnice, stara preko tri stodine godina, obnovljena je i proglašena je
nacionalnim spomenikom. U kući živi Sabiha, čuva uspomenu na sestru. U okrilju
kuće održavaju se književni susreti „Vezeni most“ .
Bio sam pozvan na učestvujem na jednom od tih susreta. Poslije recitala, krenuo
sam stazom prema Vrbasu, da obradujem salmonide viješću da mi je ribarski
pribor ostao na klaviru. Stazu sa obje strane okružuju bokori ruža.
„Želim skončati među ružama/ Jer ih ljubljah/ u djetnjstvu“ stihozborio je F.Pesoa,
a F.G. Lorka: „Ruža, vjećna na svojoj grani/ nije htjela zoru/ i njena svitanja bijela/
ruža je nešto drugo htjea“. Nasihine ruže su srce njenog pera. ..Dočekala me je
plavičasta izmaglica koja je lebdjela iznad ruža. Latice ruža su bile zatvorene, na
tlu obamrle pčele, leptirovi.Iznenada, ukaza se lik. Nasihe. I kako je hodila od ruže
do ruže , one otvarahu svoje cvjetove. Iz svakog cvijeta izletje slavuj, i poletje
———————– Page 3———————–
-3-
prema Tvome gradu. Oživješe leptirovi i pčele. Približavala se bokoru koji bješe
skupljen kao buket. Nasiha ga razgrnu Iz njega istrča kćerka Aida. No igra i
snojvatice bjahu prekinute: Sabiha je pozivala goste da se osvježe.
Bila je omiljena među kolegama/icama. Prema zapisu Ismeta Bekrića, Nasihina
bliska prijateljica i doneke i sljedbenice u književnosti, pokojna Enise
Osmanćević- Ćurić posvetila je Nasihi ove stihove:
„Otišla si da prebrojiš zvijezde
Da svakoj daruješ haljinu od tila ,
Da izvezeš nebo onim što si snila
Da se ljepota ne bi izgubila“
Astrid Lindgren je prije spavanja pričala kčerci priče. Aida je pričala priče i
Mjesecu, od kojih je neke zabilježila Nasiha i objelodanila u knjizi Kad sam bila
mala. Aidine dogodovštine su takođe opisane i u knjizi Tiha poslanica. A ono što
što karakteriše Nasinu poeziju karakteriše i prozu, ili kako bi rekao Ibrahim Kajan:
„Nasiha vodi dijalog s djetetom skrivenim negdje u pjesmi, ako se dijete ne vidi,
sve u pjesmi govori djetetu“.
SNOVI OBAVEZUJU
Povodom održavanja XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, objavljene su
Nasihine slikovnice čiji je glavni junak bila maskota , Vučka ,autora Jože Trobeca ,
akademskog slikara iz Slovenije. I komšijska djeca su bila oduševljena pa su me
zamolila da se na slikovnicama potpiše Nasiha.
-Ovih jedanaest februarskih dana prilika je da vuk promijeni čud. Jarići mogu biti
mirni. Svako zaslužuje šansu da bude bolji, ne samo u književnosti. A vidim da se
dobar glas nadaleko širi, iznad Miljacke kruže galebovi – komentarisala je Nasiha.
Uistinu, nedaleko od platoa Skenderije, na kojem su se dodjeljivale medalje,
pojavili su se u Miljacki galebovi.
Izuzetno je respektibilan Nasihin urednički angažman u IP „Veselin Masleša“ .
Biblioteka „Lastavica“ je objavljivala najznačajnija imena tadašnje nam države,
istovremeno i prevode savremenih svjetskih pisaca za djecu.
———————– Page 4———————–
-4-
Zadnji put sam se susreo sa Nasihom za vrijeme opsade Sarajeva. Slovenački PEN
centar poslao je kolegama/ icama dobrodošlu pomoć. Nasiha bješe vidno smršala,
sjetna. S vremena na vrijeme odjeknula bi eksplozija, rafal, koraci koji pretrčavaju
ulicu.
-Nisam uplašena, strah se potpuno povukao pred brigama za najdraže, zebnjama
važnijim od briga za puko preživljavanje… I tužna sam zbog toliko izgubljenih
iluzija koje tako tragično završavaju.
– Čeznem za livadicom – pokušah da unesem nešto vedrine
– Muze bi možda trebalo da su sad najglasnije, no, kako li preživljavaju moji
najmiliji? Snovi obavezuju. Oni lijepi da se ostvare u tolikoj mjeri da postanu
zarazni pa da one ružne proguta mrak bez povratka. No, snovi sadrže i budućnost.
Hoćemo li osvanuti sutra?
Vrijeme bješe da uzme tablete a ja da iskoristim pauzu granatiranja i snajperskih
hitaca što su jenjavali u sumrak.
Nasihina rodna kuća je mjesto hodočašća njenih poklonika, poštovalaca a njen
književni opus neiscrpa riznica lijepi i potrebnih riječi neprolazne vrijednosti.
Mirsad Bećirbašić
Nasiha Kapidžić- Hadžić rođena je 6. decembra u Banja Luci a preminula je 22.
septembra 1995. u Sarajevu. Radila kao profesorica u banjalučkoj gimnaziji.
Preselivši se u Sarajevvo, bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio
Sarajeva, a potom urednik u I.P. „Veselim Masleša.“
Djela: Poezija: Maskembal u šumi, 1962.g, Vezeni most, 1965.g.Od mog do tvog
grada, 1975.g. Liliput, 1977. i dr.
Proza: Kad sam bila mala, 1973.g.,San o livadici, 1973.g., Glas djetinjstva,1975.
Djetlić, svraka i proljeće, 1980.g. i dr.
Dobitnica najprestižnijih književih i državnih nagrada. Pjesnikinji u čast u Banja
Luci se svake godine održava manifestacija „Vezeni most“
———————– Page 5———————–
IZBOR IZ POEZIJE NASIHE KAPIDŽIĆ HADŽIĆ
CVJETNA GRANA
Cvjetna grana
pčelama hrana
klackalica
za bezbroj ptica
U njen se hlad
ljutić mlad
s tri žute pjege
skloni od žege.
Ona je kut
gdje pauk ljut
upreda nit
U srebr štit
Ona je još
u vrtu broš,
vjetru lepeza
od finog veza,
oblak bjeline
i rosi stan
mirisan.
———————– Page 6———————–
TRČIMO ZA SUNCEM
Eno sunca na livadi!
Požurimo!
Gle!
Tapa,tapa,tapa,tapa!
Sakrilo se!
Gdje!
Sakrilo se na terasi!
Za njim brzo!Sad!
Tapa, tapa,tapa,tapa!
I ovdje je hlad.
Pobjeglo je na kraj parka!
Na klupicu!
Gle!!
Hajmo za njim!
Tapa, tapa!
Uteklo je!
Gdje je?
Uteklo na pustu plažu!
Pođimo i mi!
Ako treba i u vodu
Za njim ćemo svi!
Tapa, tapa,tapa,tapa
Za njim ćemo svi!
———————– Page 7———————–
KUJUNDŽIJA
Kujundžija je tkač
što sitnim čekićem tka
i ruže skrite
u bajku rascvjetava.
Kujundžija je vrač,
on jedini zna
da probudi pticu
što u bakru spava.
Na čepenku njegovog dućana
vazda parče neba ozvjezdana.
NEPRAVDA
Kada u Liliput
nepravda zaluta
svi pogođeni njenom strijelom
prkosno legnu
u snijeg pod jelom
i leže tako
sve dok se ona
nepravda ljuta
ne smrzne
ne prehladi
i umre od gladi.
———————– Page 8———————–
OD TVOG GRADA DO MOG GRADA
Od tvog grada
do mog grada
kao laste
iznenada
polijećemo na krilima
da vidimo šta ko ima.
U tvom gradu carstvo ptica
dvorci od đinđuvica
i vrt u kom
svake srijede
sunce novi cvijet isprede.
U mom gradu
kamen siv
u kamenu zvonik kriv
otkucava svakog petka
stare priče
ispočetka.
Od tvog grada
do mog grada
prelijećemo iznenada
ja po ružu izvezenu
ti po priču
u kamenu.
———————– Page 9———————–
KAD BI HTIO VOZ DA STANE
Kad bi htio voz da stane
da uberem dvije grane
gloga bijela! ‘
al’ on –strijela
dalje ode.
Kad bi htio pokraj vode
Da zastane
Da poljubim ono lane
Što ga čuva srna vita
Ali on hita
Grabi dalje
A dječak mu s njive maše
Pozdrav šalje.
Kad bi samo malo stao,
ja bih začas istrčao
da uberem nježnu radu!
Ali on žuri prema gradu
već dan cijeli
i ne zna za bagrem bijeli
za crveni cvjetić maka
za dječaka I
ne vidi ono lane
kraj potoka ni da stane
———————– Page 10———————–
VEZENI MOST
Kad jednom dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
vidjećeš kako obale travne
na ruci drže most.
Most vezen žicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan,
ogledalo mu zelena rijeka
a ukras sunčan dan.
Vjetar ga njiše ko voda čamce,
svezane u pličaku,
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista u mraku.
A pod njim čudesni orkestar ljeta
s dva cvrčka u duetu,
oglašava se svake noći,
ljepši od svih na svijetu.
Divnim ga šumorom slave vrabci
prepuni malih snova ,
niko mu nije pjevao ljepše
od bijelih bagremova.
Kada nam dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
preći ćeš korakom lakim
vezeni, veliki most.
———————– Page 11———————–
KOZJA ĆUPRIJA
Kroz duboki klanac,
mala rijeka protiče.
Bučno se oglašaava
o kamenje spotiče
Na njoj samo jedan most,
čudno propet kriv.
Priča kaže : – Nekada
on je bio živ.
Priča kaže: – Nekada
u vremena stara,
divokoze dvije
sišle s kamenjara
A kada su pitku
rijeku preći htjele,
na istom mjestu
rogovima zaplele.
U koštac se hvatale
napregle svu moć;
iskrama iz rogova
zapalile noć.
Godinama tako
na rijeci se borile,
A jednog se dana
u kamen pretvorile
———————– Page 12———————–
PEHLIVAN-ĆUPRIJA
U visini dvije ptice
kljunom drže most od žice.
Na njoj kao začaran
akrobata, pehlivan.
Lebdi, trepti,plovi žicom
da se sretne s bijelom pticom.
Zanjiše se poput vladi
da se drugoj ptici vrati
A Liliput gleda, trne,
samo neka ne posrne.
———————– Page 13———————–
OKUPAN VRT
Uvijek poslije tople kiše
moj vrt divno zamiriše:
Tad je lagan kao pjena
svaka ruža umivena.
U lozine pletenice
sakrile se tri pletenice.
Zraka sunca pita mene:
Znaš li gdje su sakrivene?
One šapću:- O, ne kaži!
nek’ nas sunce samo traži.
Od latice do krunice
List pokis'o sunča lice.
Čudim se sa dvije laste
kako trava brzo raste…
Svi zvončići plavi, mali
mokru kosu počešljali.
Sa dvadeset tri lista
bršljanova grana blista.
Volim svoj vrt poslije kiše
kad mi divno zamiriše.
Tad je lagan kao pjena
svaka ruža umivena.
———————– Page 14———————–
USPAVANKA
(Adiju)
Tiha pjesmo išarana
paunovim sjajnim krilom,
paučinom izatkana
opšivena žutom svilom
tiša nego voda plava
uspavaj mi malog mrava!
On je danas pjesmo vita
kotrljao zrno žita.
Mala pjesmo ispjevana
slavujevim toplim dahom,
na usnama zatvorena,
obasuta cvjetnim prahom,
zažubori poput vrela,
nek umorna zaspi pčela!
Ona je sred cvjetne paše,
sakupljala med u čaše.
Mala pjesmo uhvaćena
na pramenu plavog svoda,
tračkom sunca pozlaćena,
od srnina mekša hoda,
kao dašak vjetra laka
uspavaj mi mog dječaka!
On je danas kao lane
pretrčao tri poljane.